Europski regulatori raspravljali o padu povjerenja u medije i institucije

U Dublinu je od 14. do 16. listopada 2026. održana 64. plenarna sjednica Europske platforme regulatora (EPRA), mreža medijskih regulatora, koja obuhvaća regulatorna tijela iz država članica Vijeća Europe. Na plenarnoj se sjednici raspravljalo o dvije ključne teme – problemu pada povjerenja u medije i institucije (uključujući i regulatore) te o zaštiti i osnaživanju maloljetnika u digitalnom prostoru.

Razgovarajući o padu povjerenje u institucije sudionici su istražili implikacije opadajućeg povjerenja u medije i institucije te promišljali o ulozi koju nacionalna regulatorna tijela mogu imati u rješavanju ovog vitalnog izazova. Povjerenje između institucija i građana te medija i publike važan je dio zdravog informacijskog okruženja i dobro funkcionirajuće demokracije. Povjerenje olakšava demokratsko sudjelovanje i odgovornost institucija prema građanima. U raspravi je istaknuto da nije stvar u tome da bi građani trebali nekritički vjerovati svakoj instituciji ili izvoru informacija, jer su kritičko razmišljanje i skepticizam bitni elementi naših demokracija, posebice u novom digitalnom medijskom eko-sustavu. Problem nastaje kada građanima nedostaju pouzdani načini za procjenu informacija i kada je povjerenje toliko nisko da se i profesionalno i vjerodostojno medijsko izvještavanje automatski odbacuje ili kada se zajednički forumi za javnu raspravu i zajednički javni prostor fragmentiraju. Demokratski cilj stoga nije maksimalno povjerenje, istaknuto je u raspravi, već je to – kako je naglašeno –  informacijsko okruženje u kojem ljudi mogu identificirati izvore, razumjeti kako su informacije proizvedene, susresti se s pluralizmom mišljenja i pozivati medije i institucije na odgovornost.

Pad povjerenja stvara izazove za medijske regulatore, jer i njihova učinkovitost ovisi o legitimnosti i javnom povjerenju, a povjerenje građana u regulatore i regulatorne okvire više se ne može smatrati „zadanim“. Stoga je raspravljano što regulatorna tijela mogu učiniti po tom pitanju.

Zaključeno je da ne postoji jedinstven odgovor na pad povjerenja, te da učinkovitost pristupa ovisi ovisiti o nacionalnim okolnostima, potrebama građana i institucionalnim okvirima. Između ostalog, regulatorni koraci prema jačanju povjerenja bi mogli uključivati: provođenje istraživanja o medijskim publikama, medijskoj pismenosti i izbjegavanju vijesti; projekte medijske pismenosti kojima bi se osnažili građani da mogu razumjeti kako se vijesti proizvode, kako digitalne platforme oblikuju stvarnost, te kako procijeniti vjerodostojne izvore; promicanje transparentnosti o vlasništvu i financiranju medija, kao i regulaciji/nadzoru medija; poticanju suradnje raznovrsnih dionika od medijskih organizacija digitalnih platformi, akademskog sektora, civilnog društva i drugih regulatora radi razmjene iskustava i uvida; poticanje medija da educiraju i javnosti objasne novinarske procese, standarde i uredničke odluke, a kako bi se stvorio temelj za izgradnju povjerenja javnosti.

Doprinos raspravi o padu povjerenja u medije i institucije dao je i zamjenik predsjednika Vijeća za medije Robert Tomljenović, koji je održao izlaganje u kojem je predstavio istraživanje Agencije za medije o izbjegavanju vijesti i stavovima hrvatskih građana o medijima i novinarima. Također, predstavio je i nedavnu transformaciju hrvatskog regulatornog tijela u Agenciju za medije.

A u kontekstu promjenjivog medijskog i regulatornog okvira za zaštitu djece na internetu, mladi, predstavnici društvenih mreža i online platformi te regulatori razmijenili su najbolje prakse i raspravljali o praktičnim izazovima u usklađivanju sigurnosti djece s njihovim pravom na potpuno sudjelovanje u online prostorima. Online okruženje nudi djeci i mladima vrijedne mogućnosti pristupa i interakcije s obrazovnim sadržajem i zabavom. Istodobno, povećalo je njihovu izloženost potencijalno štetnom medijskom sadržaju. Promjena nije samo u količini dostupnog sadržaja, već i u načinu na koji mu se pristupa: sadržaj se sve više isporučuje putem algoritamski vođenih sustava, a ne putem upravljanih rasporeda ili fiksnih kataloga.

Ovaj prelazak na personalizirani ekosustav s beskonačnim izborom sadržaja izlaže maloljetnike štetnom sadržaju i online dinamici koja može ugroziti njihovu psihičku, fizičku i moralnu dobrobit. Budući da djeca i mladi imaju ograničeno životno iskustvo i tek razvijaju kritičke sposobnosti, mogu biti posebno ranjivi na štetne online utjecaje. Regulatorni okviri i mehanizmi provedbe trebali bi stoga odgovoriti na te rizike, istodobno štiteći mentalni i fizički integritet maloljetnika i na odgovarajući način uravnotežujući zaštitu djece sa slobodom izražavanja te dječjim pravima.